GALERIJA ALVONA, LABIN
Kreirati, stvarati umjetnost proces je koji ima određene zakonitosti, zadane temeljnim društvenim normama, smjernicama za rad u odabranom materijalu ili mediju i konačno vizijom samog tvorca nečega što će, naposljetku, postati umjetničko djelo. Umjetnici, dakako, nisu suhoparni birokrati što poslušno slijede članke, stavke i podstavke, pazeći pritom da svojom revnom aktivnošću ne ugroze svoj položaj. Pravila i regule artisti interpretiraju na jedan drugačiji način, propitujući granice onoga što je dopušteno, tražeći odgovore i postavljajući pitanja kroz ostvarenja koja će, u pravilu, izazvati reakciju. Moguće je kako će pritom i nastradati, osjetiti prijezir, podsmijeh i ruganje, no- umjetnost je i vatra i suze, i smijeh i bijeg. Zahtijeva hrabrost, odmak od stvarnosti i iskorak od poznatog i predvidljivog u novo i drugačije.
Putem u drugačije kroči i Ivana Puljić. Kolaži u kombiniranoj tehnici otvaraju vrata u svijet umjetnice u kojemu vosak i konac kreiraju stvarnost s odmakom. Banalni, svakodnevni materijali, jedan mekan i podatan, no osjetljiv na toplinu, i drugi, koji zahtijeva određenu vještinu baratanja, susreću se na platnenoj podlozi nadopunjujući se na način kako se u životu isprepliću ljudi i događaji koji u nama izazivaju emocije različitih boja i intenziteta. Geometrija končane pozadine ovdje simbolizira zadani okvir unutar kojega se očekuje provesti život, slijedeći stvaran ili imaginarni set pravila, kojemu je suprotan lepršav, odvažan i drzak ples kapljica voska što mu stoji nasuprot. Likovi koji su iskoračili s ove strane, kreću se prema vlastitom nahođenju, plešu, jure i žure, vješto balansiraju ili strpljivo čekaju pod kišobranom. Motiv kišobrana, zaštite i svojevrsne sigurnosti svjedoči o osjećaju ugode i samoostvarenja koji je umjetnica udahnula naizgled krhkim i bajkovitim figurama. Akromatski kontrasti ravnopravno se nose sa snažnim, čistim bojama, i zajedno s dominantno dijagonalnim kompozicijama rezultiraju dinamičnim kolažima koji nenametljivo provociraju promatrača i njegovo poimanje stvarnosti.
Materijalizacija glazbe, notno crtovlje ispunjeno bezbrojnim povisilicama i šesnaestinkama, što se ritmički ponavlja u redovima, predstavlja vrlo uspješan rezultat povezivanja dviju grana umjetnosti. Glazba budi osjetila koja primarno nisu u vezi s radovima vizualnih umjetnosti, no, radovi poput zvučnih instalacija dokidaju granice između navedenih medija i valja očekivati novitete na tom području. U ovom kontekstu, radovi I. Puljić mogu se smatrati tradicionalnima, budući su fragmenti kompozicija tek dio ostvarenja i nisu namijenjeni izvođenju. Ne treba isključiti eksperiment „izvođenja slike“ koji bi mogao otvoriti nove vidike u tumačenju ovog ciklusa.
Umjetnost koju stvara I. Puljić posjeduje osobinu koju ostvarenja suvremene umjetnosti uglavnom izbjegavaju i ne pridaju joj odveć značaja. Riječ je o evociranju uspomena na djetinjstvo, točnije jedan od prvih predmeta kojeg su brižljivo čuvale i likovno oblikovale u pravilu djevojčice. „Spomenar“ u formatu bilježnice malena je vlasnica ustupala prijateljicama koje su na jednoj ili dvije stranice ispisivale pjesmice, posvete i crtale vesele i vedre motive cvijeća, srca i simbole prijateljstva, nerijetko dovršavajući svoje uratke uz kapi voska. Vosak je zahtijevao određenu vještinu i krajnji rezultat nije uvijek bio uredan, a poneka bi stranica i bila istrgnuta nakon neuspjele primjene.
Ukoliko naše ovozemaljsko postojanje tumačimo kao kontinuirano kreiranje spomenara, radovi I. Puljić mogu se promatrati kao stranice koje su s ljubavlju i pažnjom oblikovale osobe od posebnog značaja. Emocija prisutna tijekom čitavog procesa razrade ideje i nastanka jasno je utkana u ova djela i neizbježna je kod interpretacije i definiranja stava promatrača. Toplina kojom zrače, poigravanje s dječjim poimanjem svijeta i život u kojemu je moguće zgrabiti snop balona i bezbrižno odletjeti u šarenilo mašte potvrđuju ispravnost odluke o iskoraku iz okvira pravila. Kršeći pravila kreira se umjetnost.
TONI HORVATIĆ
„Svako umjetničko djelo dijete je svoga doba, a često i majka naših osjećaja. Duhovni život, kojem i umjetnost pripada i u kojem je ona jedna od najjačih pokretačkih snaga, jest zamršeno ali i određeno i u jednostavnost prevedivo kretanje naprijed i uvis. To kretanje jest kretanje spoznaje. Ono može poprimiti različite oblike, ali u temelju zadržava isti nutarnji smisao, svrhu.“
Vasilij Kandinski*
NEOPIPLJIVI ZRAK
Gledajući Ivanine slike, ostajemo zatečeni količinom originalnosti satkanoj od naoko poznatih elemenata….sve na njima je prisno i poznato, a opet drugačije, jedinstveno i posebno, od tehnike i poetike do slikarskog rukopisa.
Čitav jedan mikro svijet, u kojemu likovi lebde i balansiraju između sna i jave, realnosti i bajke, egzistencijalizma i metafizike. Taj nam se svijet otvara u osobitoj tehnici voska na drvu, tehnici koja joj dopušta da istodobno slika, modelira i konstruira, dobijajući tako jedinstvene trodimenzionalne slike.
Te slike nastanjuju sičušna bića, koja se skrivaju i štite kišobranima. Izložena su raznim kušnjama, balansiraju po žici, preskaču preko međuprostora, udaljavaju se jedni od drugih. Teško pronalaze put, treba im metaforični pješački prijelaz da bi prešli na drugu stranu, udaljavju se jedni od drugih, ali ipak se nalaze, pa se tada zajedno, Ispod jednog kišobrana, brane od svijeta.
Problemi otuđenosti, užurbanosti, osjećaja koji nama upravljaju svijesno i podsvjesno, provlače se Ivaninim imaginarnim krajolicima i ako se prepustimo, lako ćemo i sami uroniti u njih i prepoznati ih kao svoje.
Naslov Neopipljivi zrak, asocira na neizgovoreno i nedorečeno, što ostaje u zraku i prijeći nas da uspostavimo veze i dijaloge.
Ipak, prizori ne djeluju uznemirujuče…likovi podsječaju na junake crtića i video igara. Na nekima nam se ukazuje Mali Princ, koji podsjeća da najjednostavnije ljudske vrline omogučuju izlaz iz većine loših situacija, a kiša raznobojnih niti koje spajaju i razdvajaju, daje slikama neku veselu, pozitivnu vibrantnost.
Ivanine slike imaju likovnu privlačnost, otkrivaju neosporni metier, sadržajno su zaokružene i dorečene, a opet postavljaju pitanja i potiću na razmišljanje. U njima Ivana preispituje svoje dvojbe i osječaje, ali u tom intimizmu pronalazimo i univerzalna filozofska pitanja. Sve to zajedno Ivaninom slikarstvu daje osobine prave, čiste umjetnosti, koja se danas sve više gubi, teže dostiže, ali nikad ne gubi na vrijednosti i aktualnosti.
Nira Burmas Domančić
MUZIČKA KUTIJA
U sintezi igre i meditacije Ivana Puljić osmišljava svoj slikarski opus uprizorenjem i svakodnevnice i mašte, dajući likovnom preobrazbom i isječcima banalnog prizvuk metafizičkog. Integrira notu poetskog u relativno egzaktan karakter slikarskog tkiva, s figurativnim detaljima nositeljima motiva i kontrasta ka geometriziranoj strukturi površine. U opredmećenju intimnog i beskrajnog prostora slike, raslojenog i zgusnutog brojnim fasetama, strukturiranog paralelnim, odnosno suprotstavljenim linijama uprisutnjena je ugođajnost lirske konotacije, s vremenom tematski raslojena i do stanja dramatskog. I sam prostor je sadržaj slike budući da se prepleti i pravilan tijek crtovlja doživljavaju stanjem labiritičnih iskušenja, isčitavaju se svojim odmjerenim rasterom reda i ritma kao znak, gotovo simbol idealne mjere prostora, s otkrivanjem uzbudljivog vitaliteta kadra gdje naslućena metaforična arhitektura integrira vanjsku i unutrašnju izglednost. Zasigurno konstrukcija slike svojom autonomnošću slikarskog polja jeka je vida apstrakcije, no i otvorena je dijalogu s figurativnom potkom. Ivanina je to umjetnička zbilja s karakteristikama pomirljivosti različitog. Simpatične, nenametljive priče sastavnice su svojevrsnih imaginarnih krajolika, zbivanja uz zaštitničko ziđe, kojih su akteri, stalni „stanovnici“ Ivaninih ambijenata ili slučajni prolaznici. Sanjarenja i zavođenja na zagonetnim adresama, s utišanim bioritmom života tvore karike zapleta s pripjevima i rebusnog karaktera. Figure dimenzijama su male, no značenjem važne, ljudskost su spram prividne „monumentalnosti“ te nisu otupljene otuđenjem već, naprotiv, nose trag vedrine. Slapovi linija s nijansiranjem kolorističkog intenziteta u njegovanju svjetlosnih nijansi opuštenosti figura, šetača i plesača, daju nove iskre radosti i silnice pokreta bliskog aktivitetu ukupnosti slikarske plohe. Put je to jedinstvenoj energiji slike, premda oaze figurativnog čuvaju blagost posebnosti. Sudionici zgoda egzistiraju pokraj ili ispod „oblaka“, otvora na nebu s plohama oblikovanih naglašenom gustoćom linija. Lebde svojim kišobrančićima između stvarnog i nestvarnog, ali i ostaju na tlu. No osjeća se bar lagani uzlet jer stroga statičnost scene narušavala bi Ivanin slikarski koncept. Ali i gravitacija privlačenja.
Primjerice dva pola ( ne previše udaljena) njezine umjetnosti to potvrđuju. Forme nastale skidanjem slojeva voska, tanahnim „ogrebotinama“ na opni , i naplavinama podatnog materijala na podlozi, tvore „otoke“ razvedene siluete i taktilnosti, sa slutnjom slikarskog pulsiranja u reljefnosti oblika. Ivana Puljić za tehniku izražavanja odabrala je enkaustiku. Istina ne po strogim pravilima kao što su to provodili umjetnici u starom vijeku, u Egiptu i Rimu. No vosak u vrijednostima nježne palete i njoj je osnova, njegova promjenjiva „agregatnost“, potencijalna transparentnost mogućnosti su koje Ivana, zahvaljujući i specifičnosti umjetničkog obrazovanja, sjajno koristi. Ne tek kao dosjetku već logičnu i nužnu komponentu u zaokruženosti ideje o djelu. Drugi pol satkan linijama svemirskih koridora sugerira slikarskim krakelirama nebesku vibrantnost, ili bar treptaje iz naše neposredne okoline. Ili u nama samima. Pokret na likovnoj i sadržanoj razini ne razara dosegnutu meditativnost, jer Ivana misaonom niti traži i nalazi istinu s pratiljom ljepote, kojom se u slikarskom činu dodiruje smisao. A ona može biti i u glazbi. U djelima suptilnih ozračja. Preplavljenih melodijama, i u doslovnosti citata notnog pisma ( pretežno apliciranog kolažnim trakama) i u nekom fluiditetu oblika koji teče kao uhu ugodna glazba. Mekoća upravo putenost gradivnog materijala slike izražava tonalitete, ritmove i rifove izjednačujući orkestraciju glazbe s likovnom kompozicijom, u kojima i zvukovi tišine imaju svoje mjesto. Ponovno smo u prostoru satkanog mrežom i karikama linija, čiji se ishodišta vizije nalaze izvan fizičke datosti slike, crtovlja niza i suodnosa bogatog značenjskog sloja, pravog ikonografskog zbivanja, tjelesnosti pritajene u čistoći linija, stanja potpuno razumljivog tek poetizacijom uzdignutom emocionalnom širinom pogleda. I dakako Ivaninim talentom, senzibilitetom i umjetničkom samosvojnošću.
Stanko Špoljarić
U MEĐUPROSTORU
Susret sa slikama Ivane Puljić malo koga ostavlja ravnodušnim.
Rano je ona formirala svoju likovnu poetiku i istim putem ide i danas, eksperimentirajući, transformirajući, igrajući se slikarskom materijom.
Mijenjaju se scenografije i paleta, urbane teme daju prostor onim pomalo nadrealnim, vječitijim, boje se smiruju, emocija pak ostaje ista.
Minimalizirana je mizanscena u koju Ivana postavlja svoje likove, izgubile su se vizure grada i povijesnih građevina. Njezini likovi sada žive u nekom bezvremenskom međprostoru gdje lebde, susreću se, žure, ali i vole.
Naglasak više nije toliko na nekim urbanim prizorima, pričaju i islikavaju se neke intimnije priče.
Srce, a ne oko vodi ruku. U nekakvom čeznutljivom tonu ljubavnici se dodiruju, komuniciraju putem glazbe ili jednostavno slute jedno drugog.
Mekoća i transparentnost voska Ivani pomažu u dočaravanju te čežnje.
Usprkos tome što je na njezinim posljednjim slikama nositelj pripovjedi pretežito crna boja, koja možda i zrcali našu zbilju, u konačnici je njezina kiša u bojama duge i njezine slike isijavaju neki šareni, veseo i razigrani svijet.
Starodavnu tehniku, sa kojom se susreće i koju prihvaća još za studentskih dana u Rimu, prilagođava svom likovnom izričaju. Majstorski to ona dubi vosak i ulijeva svojim likovima dušu, intarzijom u vosku vješa rublje, slika kišobrane…
Njezinu pažnju zaokupljaju neke naoko rubne, ali njoj bitne stvari, likovni su elementi racionalizirani, no ne nauštrb slobode duha.
Inkorporirajući raznobojne niti ona slika kišu, ali i košmar u našim glavama. Propitkuje sebe, kao i svakog od nas ponaosob.
Izravnošću, jednostavnošću i razigranošću prodire najdublje i najiskrenije.
Zato me i ne čudi, da već kad prvi puta vidjeh njezine slike, poželjeh živjeti u njima.
Elizabeta Rogović
PROSTORNA INTERAKCIJA
Krenuti na bilo koji put nosi sa sobom uvijek neizvjesnost i rizike. Odlučiti se pak hodati po užetu posebno je opasno. Mogućnost pada na jednu ili drugu stranu prisutna je na svakom koraku. Ravnoteža silnica je presudna.
Graditi sliku kombinirajući geometrijsku apstrakciju i ilustrativnu figuraciju uvijek je zadatak koji nije lako savladati, a da bi se sačuvala nužna ravnoteža, balans. Kombinirati reljefnost materije (užeta, voska) i slikarskog definiranja plohe također je neizvjestan izazov. Slike, reljefi, objekti, (kako god ih definirali svaki je ispravan) Ivane Puljić te naizgled nespojive kontraste usuglašava lirskom lakoćom.
Kiša stvorena geometrijskim linijama užeta nije sumorna i prijeteća likovima sa kišobranom u ruci. Oni su ionako zaštićeni svojevrsnom, gotovo nevidljivom kapsulom voska. Ili bolje rečeno vlastitim oblakom u kojem se nalazi ili usamljeni akter, ili par čiji su se oblaci spojili u jedan. Ponekad je taj oblak ona meka granica gdje kiša nestaje i ne stiže do figura, a negdje su likovi sa kišobranom u ruci iznad kiše. I kišobran više ne služi zaštiti, već postaje sredstvom lebdenja na način Mary Poppins.
Doznali smo i odredište tog lebdenja. To je onaj planet na koji je stigao Mali Princ. Na njemu nema više grube geometrije, sve je mekano i organsko i umjesto kišobrana sada je u ruci saksofon.
Put je završen i od nas se očekuje tek da zasviramo svaki svoju melodiju života. Do tamo ipak treba prijeći doline naših unutarnjih grubosti, oštrih rubova, kidanje vezova na nogama, preboljeti samoću praznih, napuštenih stolaca na kojima više nitko ne sjedi. Ivana je izložbu nazvala “Prostorna interakcija”. To je onaj, u širem smislu definiranja, zadatak svih nas, hod unutarnjim prostorima, preskakanje preko raspuklina, a opet i povezivanje onoga što često mislimo da je unutar nas nespojivo pa dilema “ili-ili” postaje moto “i-i”.
Često je to već spomenuti hod po užetu. Padovi su neizbježni. Ali hrabrost i odluka da se krene onaj je jedini i najbitniji zadatak koji trebamo od nas samih zahtjevati.
Ivan Mesek
KIŠA
Slušam i gledam kišu
kiša nas sjedinjuje
kiša spasava našu prisnost
kiša – izvor Boga
temelj truleži
kiša nas vraća na početak
Dok padaju veliki nepravilni
komadi neba
po našim trgovima i ulicama
u zajedničkoj praznini
odzvanjaju zajednički gromovi
Kiša nas spaja
sve ćemo prebrisati
i reći –
e, sad ćemo stvarno
kroz pukotine nebesa
mana
prosipaju se
svete boje i sveto svjetlo
kiša približava
moju udaljenu kćer
moju poremećnu nadu
moju ljubav za braču
Rat iznad naših glava
(kiša)
koja neće dotaći
ništa zemaljsko
(kiša)
iz kojeg ćemo istrčati
zavedeni na slijepe ulice
ali valja jedino
prvi udisaj slobode
već se zagrijava zrak
i isparavaju mokra odijela
u centralnom tramvaju
Arsen Dedić
POVRATAK PRIRODI
Kolorističko bogatstvo i prozračnost svjetla konstante su izgleda krajolika, atraktivne slikarima za umjetničku preobrazbu neovisno o odabiru njihovih poetika.
Ivana Puljić prepoznaje sukus ljepote određenog pejsaža, kako kroz viđenje njegovih privlačnih točaka, tako i stvorenu ugođajnost dragih ambijenata.
Radi se o posvojenim isječcima prirode pogodnim za njenu likovnu mjeru između opisnosti i redukcije. Ivana potiče kompozicijskim rješenjima prevladavajućeg vertikaliteta lagani uzlet prostora, sugerirajući kroz konkretno dodirivanje imaginarnog. Ivana polazi od slikovitosti vlastite sredine, blistavosti juga, no navraća se i poljima i brežuljcima drugih zemljopisnih područja.
Organizacijom scene, vizurama i kadriranjem, Ivana realnom daje dimenziju donekle i izmaštanog, potenciranog razigranošću u interpretaciji detalja.
Izuzetno važna u doživljaju njezinih slika struktura je površina, odnosno primijenjena tehnika rada. Ivana Puljić slika voskom, drevnom enkaustikom, istina modificiranom u nekim aspektima primjene.
U svakom slučaju, struktura plohe, njena putenost silnicama boje i upisanošću svjetla, događanju krajolika daje vibrantnost i konstantu tvarnosti. Sam materijal i u stiješnjenoj reljefnosti zadržava u karakteru površine osjećaj početne žitkosti i topline kumuliranih u energiji i blistavosti Ivanine palete. Radost i igra, uz dakako njegovani talenat, doveli su do ostvarenja u podatnom materijalu koja u svom sadržajnom sloju uvijek nose iskru začudnosti.Običnosti prepunjene bajkovitošću.
Nisu samo krajolici motivi koje je Ivana obogatila maštom. Vedute gradova (često sa citatima spomeničkog) također su uprizoreni u dijalogu sa snovima, u odnosu reprezentativnih zdanja i niti bliskih čistoći pogleda.
A i Ivanine brodice plove između obala mašte i obala otvorenih pučini, bez opasnosti jače bure budući da ih je Ivana zaštitila koprenom slikarske uvjerljivosti.
Prisutne u varijacijama na temu, srodnih i različitih slika, svojevrsnih diptiha koji u pomacima akcenata nose svoje posebnosti. Vidljive u zanimljivom rasporedu likovnih sastavnica.
Naime, Ivana vrlo sretno i razložno uravnotežuje nakupine obojenog voska, gustoću crtovlja (bilo umnoženošću paralelnih linija ili njihovog slobodnog tijeka) i segmente nenaslikanog platna (itekako likovno aktivnog u građi cjeline). Slike u skladu takove kombinatorike potka su za umjetničke tvorbe u kojima je i motivska nepretencioznost poveznica prema iskonskoj ljepoti Mediterana i njegovoj povijesnosti.
Slike dišu, i odišu ugođajem vedrine, lagano trepere u svakom zakutku.
A Ivana Puljić u tom tragu u svoju poetiku uključuje i vrijednosti tradicije preobražene suvremenim likovnim jezikom i nepatvorenu svježinu izraza u ugođaju vedrine. Bojom potvrđene i kada slika, pejsaž, vedute, morska plavetnila ili simpatične situacije u kojima se nalaze sudionici njezinih priča. Stvara iskreno i umjetnički dojmljivo.
Stanko Špoljarić
FRAGMENTI IZGUBLJENOG VREMENA
Kreativna igra, maštovitost riješenja, intrigantnost kadriranja značajke su slikarskog pristupa Ivane Puljić.
Pejsaži, vedute, figurativne kompozicije, motivske odrednice opusa, donijeti su i potrebitom mjerom opisnosti i stilizacijom likova i predmetnog.
U organizaciji prizora prevladava vertikalitet gradnje, adiranje sadržajnih sastavnica, suodnos stvarnog i izmaštanog prostora. Oblikovne nakupine zbira činjeničnog suprotstavljene su bjelini površine, aktivnoj i neutralnoj plohi na kojoj su koloristički atraktivne forme nositelji priča. Simpatične zgode koje fasciniraju jednostavnošću a time i bogatstvom izmjenjuju se s uzbudljivošću krajolika i spomeničkim ambijenatima gradova, označenih blistavošću ljepote. Ostvarene i kroz ugođj uprizorenja, ozračje vedrine, bliske Ivaninom temperamentu.Mediteranska razigranost utkana je svjetlom i rasponima palete u detalje i ukupnost scene, u specifičnu atmosferu juga kojoj Ivana neprekidno podiže temperaturu. Doživljaj prenosi u događnje, imaginaciju u konstantu izgleda. S paradoksalnošću dojma – zaustavljenog vremena i stalne mjene zbivanja. Ivana Puljić sjajno osjeća trenutak, pamti i stanja prohujalog vremena težeći i slici smiraja i blagog pulsiranja. Promatrala je i promatra život oko sebe, dokida tjeskobu a na pijedestal silnicama boje uzdiže radost svakodnevnog. Njena Dalmacija uz plavetnilo mora i neba prihvaća i druge kromatske akcente, manje ili veće likovne epicentre, koji izvjesnoj literarizaciji slike daju, uz repertoar i dijalog oblika, notu humornog. Ivana otkriva i s ljubavlju preobražava situacije i teme pitoresknog juga, osmišljavajući ih okvirom vlastite poetizacije. A sukladno tome i stilistikom lirske prozračnosti. S duhovitošću u tematskom sloju, a duhovnošću u približavanju samom pojmu darovane ljepote. U tvorbi slika Ivana se odlučila za neobičan postupak i materijal, koji odreÄ‘uje i sam karakter djela. Podatnost voska u “agregatnim stanjima” žitkosti i krutosti bitna je epidermu slike, njenu teksturu, za sjaj i muklost fragmenata. Ivana se drugačiju tvarnost površine odlučila za studija u Italiji, prateći njoj privlačne umjetnike i pojave, postigavši eksperimentom na tehnološkoj razini uvjerljivost i autentičnost u ostvarenjima klasične estetike. Itekako označenih suvremenim senzibilitetom kojim su vrata za inovativno bila otvorena. U kombinatorici sredstava, sa slikarskim i crtačkim partijama, s lelujavim, paralelnim, ritmički odmjereno postavljenim nitima konca, jedinkama gradivne strukture pojedinih slika, s kolažiranjem novinskih izrezaka i iznad svega naplavinama voska, materijala putenog taktiliteta.
Reljefna slika sugerira stješnjeni prostor u objektivno jasnoj arhitektoničnosti prizora.Ivana Puljić sklona je i variranju pojedine tome, dijalogu srodnog kroz parove sličnih koordinatnih sistema i aktera zaokupljenih (igra nije isključena) istim pitanjima.
Ali i drugačijih, ali svih obojenih emotivnim zanosom. Vidljivim i kada šeće gradom, penje se brežuljcima, prepušta se daljini pučine, razgovara s ljudima. A za bilježenje pulsiranja i života i prirode služi se i lakoćom i neposrednošću krokija (bar segmentarno) i punom slikarskom doraÄ‘enošću pokazujući da linije i plohe voska, znak su kretanja u vitalitetu slike. Linije kao fitilj vosku, iskre energije u mogućnosti materijala svjetla i boje.
Stanko Špoljarić
IMAGINARNI SVIJET
Slikovite gradske vizure, spomenički ambijenti česta su inspiracija Ivane Puljić.
Doživljaj dragih prostora Ivana prevodi u svojevrsnu likovnu igru, kombinatoriku slikarskog i crtačkog u dijalogu različitosti dovedenih do jedinstva stila.
S jedne strane sklona je gotovo dokumentarnoj preciznosti u slikarskoj preobrazbi arhitekture, zaštitnog znaka pojedinih gradova, a s druge prepušta se slobodnom potezu, bliskom dječjoj začudnosti. Ivana je sačuvala neposrednost krokijevske direktnosti vidljive u kretanju pravolinijskih i zakrivljenih linija, naznakama predmetnog u prozračnosti slikarskog polja.
Kao motiv u jednom segmentu svoga opusa Ivana je odabrala znane prizore, simbole pojedinih veduta. No otkriva i svoj imaginarni svijet zanimljivih priča, u maštovitom preplitanju sanja i slutnji, sa sadržajima otvorenim različitim mogućnostima isčitavanja. Branjenje ljepote, čiste i nepatvorene, potka je Ivaninog slikarskog pristupa. Stvoren je dojam lakoće, treptaja forme potaknutog i primijanjenom tehnikom.
Ivana je odabrala vosak kao sredstvo, materijal za oblikovanje površine. Služi se i dalje crtežom, raznovrsnim aplikacijama (duhovito utkanim u scenu) koje s mekoćom i blistavošću voska stvaraju plohu bogate strukture. Ipak, zadržan je osjećaj slojevitosti prostora sa znatnom ulogom bjelina u razvijanju likovnih zgoda, s razložnom ilustrativnošću izraženom tematskim slojem djela.
Pomalo bajkovitim, ali i svakodnevnim no poetiziranim do stanja uzdignuća od tla. Vertikalitet kompozicija izvanjski je znak pomaka s lirskom konotacijom, s oblikovnom tanahnošću simpatičnih detalja, kućica, kišobrana, ribica, balona, šetača u ugođajnosti vedrine proizašle iz odabrane palete i zvučnosti boje prožete svjetlom. Ivana u primjerice dominantnim plavetnilima sjajno akcentira boje podignutog intenziteta. Gustoća paralelnih linija korespondira s plemenitom mrljolikošću obojenog voska, s pulsiranjem kolorističkog širenja u uprizorenjima neobičnog kadriranja. Iz likovnosti proizlazi i atmosfera djela, između ostalog i nota humornog.
Nenametljiva linearnost sukladna suptilnosti Ivaninog opusa izraslog na talentu, mladenačkom zanosu i intrigantnom repertoaru oblika, istinski je posvojena na njenom stvaralačkom putu. Neosporna svježina pristupa koji je određen i ozračjem juga za Ivanu je prostor posebne inspiracije.
Stanko Špoljarić
U POVODU VOSKA
Ovo nije slovo eksperta već ljubitelja.
Gdje smjestiti Ivanin intimizam? Metafizčno,
magični realizam ili realni nadrealizam?
Vješta je i nježna ta ženska ruka mala.
Njene štipalice su lastavice zasjele na notnom crtovlju.
Ona crta u pohvalu sporednim stvarima.
“Cio che mi ha detto il tram” / Carlo Carra /.
Njenim tramvajem se prevozim Ilicom, od nemila do nedraga.
Njene slike su kasna voštanica, koja se rastapa po kuhinjskom stolu.
Mi spavamo u plavoj postelji Ivaninog djetinjstva.
Mi životarimo iza njene mediteranske ponistre.
Pakiramo se za odlazak.
Naša čežnja je vosak na drvu.
Tajanstveni stranac, kojem crveni kišobran čuva leđ‘a svakodnevice.
Ja sam kao voštana figura na Ivaninoj strani.
Arsen Dedić
CROSSOVER SLIKOPISNIH RELJEFA
Još od lucidne – za neke možda i cinične – “dijagnoze” Toma Wolfa o literarnoj ili interpretativnoj ovojnici suvremene umjetnosti koja je, postajući zapravo “naslikana riječ”, često sama sebi bila svrhom, lijepljenje etiketa radovima koji se otimaju uobičajenoj “kategorizaciji”, čini mi se ne samo riskantnom već i bedastom rabotom.
No, unatoč tome, teško je odoljeti pa ne nazvati serijal kombiniranih tehnika voska na drvu odnosno osebujnih assamblagea i plitkih “slikopisnih” reljefa Ivane Puljić tipičnim zgodicima svojevrsnog likovnjačkog “crossovera”.
Točnije, dijelom plimnog vala kombiniranja raznorodnih tehnika kojemu su ishodišta svojevrsna eklektičnost odnosno postmodernistička sloboda izbora formi i sadržaja. U osnovi riječ je o pravom postupku kolažiranja, ali ne u smislu tradicionalnog i uobičajenog spajanja komadića papira ili krhotina predmeta ”naplavljenih” iz svakodnevnog okruženja već o načinu formiranja kompozicije, “slike cjeline” i površine slike. S dubokim umišljajem i bezgrješnim izborom materijala.
Naime, različite vrste voska – prirodni, umjetni te pomiješani s pigmentima – imaju dvojaku funkciju. Oni su dakako glavni dio reljefne “konfiguracije” površine slike, njen temeljni gradivi element, površina po kojoj se grebe kao da je riječ o grafici ali i prozračna zaštitna “emulzija” kroz koju se nadzide donji sloj. Vosak je takoÄ‘er i vezivno tkivo koje u cjelinu slike spaja ubačene predmete i različite materijale – od čavlića, “floppy disca” iz kakve stare diskete, slušalica MP3 playera ili i-poda, žice, konopčića… – postajući ovovremeni srodnik jantara u čiju su žutu caklinu trajno ulovljeni fosilizirani ostaci negdašnjeg života.
Ivana Puljić očito je još jedna u nizu autora koji inzistiraju na “suočavanju” (jukstapoziciji) formalno nespojivih elemenata, no umjesto dojma kaotičnosti svaki od njenih kolažnih-reljefa neodoljivo je zavodljiv i precizno doraÄ‘en. ÄŒak i onda kad sliku – kao javni zagovor ideji postmodernističkog posvajanja – tvore crtež a la David Hockney, pop-artistički motivi ili “dramatični efekti” enformela korišteni u formiranju reljefne površine. Ideja novih “fuzija” naizgled nespojivih elemenata i stilova – koji možda provocira i ideju da su sve stare “forme” i “klasične discipline” pa i samo slikarstvo mrtvi – posve je usuglašena i sa osnovnom temom Ivaninog rada.
Jer, kako sugerira i sam naslov ciklusa, autoricu zanima paralelnost unutarnjih i vanjskih svjetova; ona doslovna – s interijerima stanova i javnih prometala u kojima “vrijeme stoji” dok vanjski svijet “prolazi” strelovitom brzinom – i ona simbolična koja govori o propitkivanju veza izmeÄ‘u vlastite nutrine i vanjskog svijeta zaustavljenog prozračnom ovojnicom voska.
Zlatko Gall
SKRIVENI LIRSKI IMPULSI GRADA
U relativno kratkom vremenskom razmaku slikarica Ivana Puljić artikulira svoj egzistencijalni i umjetnički položaj, koncentrira vlastiti doživljaj svijeta kojeg ne zanima ustaljeni pogled već uvijek nova alkemija brižno selekcioniranih materijala. S diplomom slikarice na Accademia di Belle Arti u Rimu (2000.), mlada je umjetnica ranijim apstraktnim propitkivanjima na svili, juti ili pamuku, pridodala novi ciklus portreta s prevladavajućim narativnim izrazom i živim lirsko – ekspresivnim nabojem. U krilu liberalnih poticaja postmoderne u Rimu, s nerijetko angažiranim socijalnim sadržajima i prevladavanjem novih tehnoloških medija s najrazličitijim izvedbenim postupcima, I.Puljić se u slobodnijem pikturalnom postupku brzo otvara vizualnim utiscima svjetlosne magije velegrada i njegovim bezbrojnim licima. Sudar s posljedicama depersonalizacije i dehumanizacije urbanih centara ne slučajno u njoj potiču sasvim individualan likovni doživljaj koji će je voditi napuštanju mimezisa i ulasku u fantastični svijet simbola i metafora.
Zanimljivo je da je Ivana selektirajući materijal, kao očigledno opsesivnu dimenziju njezina stvaralaštva, posegnula za voskom propitujući njegovu kvalitetu, gipkost i podrijetlo, nadasve boju kojoj je dodavala razne pigmente i od svijetlih i prozračnih, preko pastelnih tonova dolazila do sve tamnije game modrih, crvenih, zelenih i konačno tamno sivih i crnih slojeva. Urbani metež koji u početku može i oduševiti šarenilom i ritmovima suvremenosti, brzo je zasitio slikaricu koja se naklonjena tišinama i smirenim atmosferama iz ekspresionističke zahuktalosti vraća malim ali za nju značajnim stvarima.
Svijet koji se nekad činio tajnom odjednom postaje stvarnost, najjednostavniji životni podaci i prostori oko nas akumuliraju nove psihološke sadržaje koji su natopljeni poetskim dodirima i skrivenom glazbom.
Suptilno i nježno autorica jednostavno pročišćenim formama priziva odreÄ‘eni poetski minimalizam, to su ulične svjetiljke, osvijetljeni prozori, konopi sa zastavicama ili vešom, mirni gradski motivi, ali i kontapunktovi sudarenih ugoÄ‘aja i ekspresivnih kolorističkih naboja.
Istraživanje prostora i zaokupljenost oblikovnim problemima, razni slojevi voska na drvenim pločama s novim umetanjima metalnih krhotina sa začudnim vizualnim učincima, u isto je vrijeme istraživanje prostora svijesti, razlomljenih sjećanja, snova i meditacija. Ako se iza pojavnosti slika Ivane Puljić mogu pronaći tragovi posljedica čovjekove osamljenosti i tjeskobe u turbulencijama suvremenog svijeta, nesumnjivo je lirska ekspresija i zaokret u bogatoj senzualnoj skali otkrio osloboÄ‘eni unutrašnji impuls jedne rafinirane i elegantne igre.
Tonći Šitin
ISTRAŽIVANJE INTIME I PROSTORA
Najnoviji ciklus slika perspektivne splitske umjetnice Ivane Puljić kojega prvi put izlaže pred šibenskom publikom, iako predstavlja novu dionicu njezinog likovnog izraza ipak čini nastavak ranije započetih specifičnih istraživanja i promišljanja, sada već unutar ugašene game tamnog ili crnog tonaliteta s plamenim kolorističkim akcentima.
Podsjetimo se s diplomom slikarice na Accademia di Belle Arti u Rimu (2000.), umjetnica je ranijim apstraktnim propitkivanjima na svili, juti ili pamuku, pridodala novi ciklus portreta s prevladavajućim narativnim izrazom i živim lirsko-ekspresivnim nabojem.
U krilu liberalnih poticaja postmoderne u Rimu, s nerijetko angažiranim socijalnim sadržajima i prevladavanjem novih tehnoloških medija s najrazličitijim izvedbenim postupcima, I.Puljić se u slobodnijem pikturalnom postupku brzo otvara vizualnim utiscima svjetlosne magije velegrada i njegovim bezbrojnim licima.
Gotovo nomadski duh kao da je u ludičko poetskoj imaginaciji, radoznalom traganju, ali i kompozicijskom pročiščavanju i težnji za tehničkom perfekcijom, pronalazio sigurno utočiste.Zanimljivo je da je Ivana selektirajući materijal, kao očigledno opsesivnu dimenziju njezina stvaralaštva, posegnula za voskom propitujući njegovu kvalitetu, gipkost i podrijetlo, nadasve boju kojoj je dodavala razne pigmente i od svijetlih i prozračnih, preko pastelnih tonova dolazila do sve tamnije game modrih, crvenih, zelenih i konačno tamno sivih i crnih slojeva. Umjetnica bjelodano dokazuje kako uporan sistematičan i inteligentan rad na tehničko-zanatskom usavršavanju može uroditi perfekcijom likovnog doživljaja i upućivati na višeslojnost cijelog prozora. Urbani metež koji u početku može i oduševiti šarenilom i ritmovima suvremenosti, brzo je zasitio slikaricu koja je naklonjena tišinama i smirenim atmosferama iz ekspresionističke zahuktalosti vraća malim ali za nju značajnim stvarima.Prostorna fascinacija vedutama i trgovima, ključanjem života u vječnom Rimu, postepeno se obogaćuje istraživanjima tzv.unutrašnjeg života, krajnje jednostavnim činjenicama svakodnevnice, tamo gdje obitava san, uspomena, osamljenost s obiljem metaforičkih konotacija.
Suptilno i nježno autorica jednostavno pročišćenim formama priziva odreÄ‘eni poetski minimalizam, to su ulične svjetiljke, osvijetljeni prozori, konopi sa zastavicama, mirni gradski motivi, ali i kontapunktovi sudarenih ugoÄ‘aja i ekspresivnih kolorističkih naboja. Istraživanje prostora i zaokupljenost metierskim problemima, razni slojevi voska na drvenim pločama s novim umetanjima metalnih krhotina sa začudnim vizualnim učincima (npr. Tango), nisu kod Ivane tek baština jedne sredine već i vlastito traganje, ona u svojoj viziji toplinom osjećaja želi pomiriti svjetove, uzletom mašte želi dodirnuti čovjekove duhovne pejzaže.Ako se iza pojavnosti slika Ivane Puljić mogu pronaći tragovi posljedica čovjekove osamljenosti i tjeskobe u turbulencijama suvremenog svijeta, nesumnjivo je lirska ekspresija zaokret u bogatoj senzualnoj skali otkrio osloboÄ‘eni unutrašnji impuls jedne rafinirane i elegantne igre.
Uporan rad na stvaranju prepoznatljiva rukopisa koji na konceptualnoj razini doživljavamo vrlo emocionalno i sa snažnim tonovima lirizma, teži dubinskom promatranju svijeta suptilno registrirajući svaku njegovu mijenu.
Tonći Šitin
-
Pod jednostavnim nazivom kombinirana tehnika, koji stoji uz njene slike krije se čitav niz postupaka i materijala koji zahtijevaju strpljenje, preciznost i brzinu kako bi u konačnici dobila efekt koji želi. Na drvenu podlogu stavlja platno ili mrežu, koristi se koncem, kopčama, bojom, voskom…
Bogatstvo materijala i postupaka na kraju rezultira magičnim slikama realizma.Njezine me slike podsjećaju na snove, one snove u kojima prepoznajete jasne obrise predmeta, dobro znane stvari, situacije i ljude koje viÄ‘ate svakodnevno, ali koje su smještene u neke neobične, pomalo košmarne prostore, u veze koje su moguće jedino u snovima.
Ivana Puljić karlovačkoj se publici predstavlja s trideset i četiri slike raÄ‘ene u kombiniranoj tehnici, koja se najkraće može opisati kao vosak na drvu. Ti su radovi nastali u posljednjih nekoliko godina u razdoblju od 2006. do 2010. Nešto stariji radovi, oni iz 2006. i 2007. godine, prikazuju izrazitu povezanost slikarice s materijalom u kojem radi te ona voskom prekriva skoro cijelu sliku. S vremenom ta veza polako popušta te autorica naglašava pojedine segmente, čime slika dobiva na intenzitetu, a vosak zapravo tek sada dobiva na snazi i dolazi u prvi plan. To je posebice vidljivo u djelima iz 2009. godine.
Njezine radove teško je tematski podijeliti, ali ono što se provlači na najvećem broju slika svakako je motiv grada, onaj njegov urbani dio.Često prikazuje Split, živopisan u svakom pogledu on je grad koji joj nedostaje kada je daleko, ali i grad koji ju pomalo guši kada je predugo u njemu. U takvim situacijama odlazi u Rim, umjesto njezina slikarskog sazrijevanja, u grad koji ju je oblikovao u onim mladenačkim, formativnim godinama kada smo željni znanja i želje za iskustvom. Ni tu joj ne nedostaje inspiracije.
Ova izložba pogled je u intimni svijet slikarice, u slike koje na prvi pogled prikazuju nejasne prizore, ali koje Vas zovu da zastanete i zagledate se u njih.Tek ćete tada prepoznati i otkriti sve ono što prikazuju, a na nekoj od njih možda pronaći i djelić svog sna.
Silvija Huljina
KROZ SAN
Vosak, kao likovni medij, određuje ove slike IVANE PULJIĆ. Određuje ih onoliko koliko matrica metrike određuje primjerice sonet. Slikarica svakako mora računati s njegovim tehnološkim i medijskim specifičnostima, i to u slučaju kad joj on daje krila jednako kao i onda kad ona, svojom dobrom voljom, njegove izričajne limite pretvara u dobro došlu prednost. Na isti način kako su, s vremenom, i ograničenja okvira postala ključni element slike.
Na ovim slikama sve je vosak i sve je od voska. Međutim, neke od njih su više voštane od drugih. To su one slike na kojima slikarica preko već postojećeg voska, voštanim oblačićem odvaja znak, znakovlje, pa i scenu, odnosno ono najbitnije na tim slikama. Gradeći metaforu priče na nejednakosti više ili manje važnoga, slaže i centralno postavljenu značensku i vizualnu matricu slike. To okupljanje slikovnog materijala daje konciznost izričaju, ali i manje mogućnosti kreativnog učešća gledatelja.
U onim drugim, ovdje izloženim slikama, koje nisu sazdane na takav način, na kojima oko nema samo jedno uporište, gledatelji uživaju u slobodi neobaveznog ‘prostranstva’ slike, koju slikarica rado prepušta gledaočevoj imaginaciji.
Dakle, Ivana Puljić nudi na jednoj grupi slika interakcijsku a na drugoj hijerarhijsku stupnjevitu i konciznu realizaciju.
Linija vođena rukom voli tehnicistički deskriptivno čitak crtež, kojemu je zanimljiv opće poznat oblik, ali joj nije krivo kada joj slikarica povjeri ulogu onemiritelja. Kada je u službi ritma.
Značenski rekvizitarij slikarice manipulira općim, najneposrednijim znanjem kojeg svatko od nas posjeduje, a za kojeg ne znamo kada smo ga stekli, ni odakle mu je porijeklo. Valjda je oduvijek u nama. Upravo se na taj nama dragi komod otkrivanja, slikarica oslanja postavljajući pred nas ovakvo slikarstvo.
Oni koji se sustavno interesiraju za likovnost znaju da osjetila predočavaju svijet pojedinačnih događanja u nerazmrsivo povezanim i pomiješanim slikama.
Međutim kad bismo te slike ostavili samo osjetilima nikad ih ne bi mogli razmrsiti pa ni doći do jasnog razumijevanja njihove strukture. Srećom, naša pamet posjeduje instrumentarij kojim možemo shvatiti općenitost u njenom čistom obliku. S tim našim darom računa i manipulira naša slikarica. Ona nas uvlaći u svoju duhovnu igru koja nam omogućuje komodan pristup svijetu ovih slika, a kojeg doživljavamo istovremeno kao da smo u njemu i izvan/nad njim. Lijep primjer takve narativne igre možemo pronaći na onim, ovdje izloženim radovima ,gdje se srođuju spomenički instrumentariji dvaju ili više gradova vrlo različitih vizualnih identiteta. Spomenimo jedan od njih. Sliku «Ples venecijanskih gondola» koja ‘ugošćuje’ vizualne posebnosti triju gradova(Split, Venecija, Zagreb). Rialto i Peristil sudjeluju u miksu identiteta čiji je konačni rezultat nova ,sebi dovoljna, vizualna zbilja. To su najčešće vrlo uspjeli radovi; oni s kojima se slikarica može slobodno hvaliti.
Za ovo je slikarstvo, ne najvažnija ali očito stalno prisutna, upletenost estetike stripa u njegove duhovne meandre. O tome tek toliko. Tako uopćena konstatacija je rezultat spoznaje da su veze ovih slika sa stripom zapele negdje u našoj podsvijesti, pa je ova naša spoznaja više doživljaj nego jasni, razrađeni argument.
Slikarica se vrlo lijepo i domaće osjeća u liberalističkom miljeu postmodernizma međutim ,ona se, očito, nije zaklela na vjernost pa se često odmiče od njega probajući i druge slobode, druga iskustva.
Odmak ovih slika od iskustva postmoderne je u tome što ovi samostalni znaci nisu bez referenata, ovo nisu ”slike bez zbilje a još manje su zbilja bez utemeljenja”. Njena hiperzbilja nalazi svoju autentičnosti u predmetnosti. Taj samo njoj primjeren ”simulakrum” nas upućuje na to da slikaricu doživljavamo kao onu koja vjeruje da je ono za što se na društvenom planu zalaže samo više-manje dohvatljiva utopija.
Ovo slojevito bogatstvo pred vama namjenjeno je onima koji posjeduju dublju, temeljniju intimnu obavještenost. Pretraga strukture ovog slikarstva otkriva složenost iz koje proizlazi jednostavnost i čitkost kojom se odlikuje konačni dojam o ovim slikama.
Andro Filipić
VOSAK, SIN ALKEMIJE
Vosak, fascinantan materijal, velikog izražajnog potencijala.
Sin alkemije – ali samo figurativno govoreči – vosak u sebi obuhvača dva komplementarna aspekta: može biti tekuči, može biti čvrst. Prirodan je i umjetan. Rastezljiv. Plemenita materija koja donosi sa sobom drevne priče.
Ivana Puljič otkriva enkaustiku iz knjiga, dok studira povijest umjetnosti u Splitu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. U meÄ‘uvremenu eksperimentira tehnike da bi dala glas njenom unutarnjem svijetu, sve dok se ne odluči izražavati kroz figurativno slikarstvo, mješajuči pigmente i rastopljeni vosak.
Jezik izražavanja, koji nalazi sebi svojstven, ide dalje od samog slikarstva, graniči sa skulpturom, prelazeči varijante grafike, upravo ovo vrijedi za kreiranje punih i praznih ploha, dodavanja i uklanjanja. Jedna dinamična i materična vizija u kojoj osjetilni aspekt dodira nije ništa manje značajan od vizualnog izgleda, konceptualnog značaja. Dotaknuti površinu slike osječajuči mekoču ili tvrdoču materijala vodi nas iznad dvodimenzionalnosti same slike.
Neki govore o kontaminaciji gledajuči njezina djela, u kojima svakako ima formalnih rješenja i sadržaja povijesne avangarde, od fovista do futurista, ne zaboravljajuči matricu dadaista pop art-a.
Ali, ipak, gledajuči dublje, ovdje je prisutna poruka renesansne kulture. Značaj smještanja čovjeka u centar svemira. Poetika usredotočena na čovjeka je u stvari ona od Ivana Puljič. Čovjek je u svojoj sadašnjosti, koja je ujedno i naša, umjetničina i gledateljeva. Radnja se odvija unutar arhitektonsko-urbanističnog scenarija u kojem dominira tehnologija napretka, izmeÄ‘u objekata i dinamike svakodnevnog života. Jasan je, meÄ‘utim, nedostatak ljudskog lika, ili bolje njegova prisutnost uglavnom na posredan način.
Ona polazi od parova: prisutnost/odsutnost, interijer/eksterijer…
Što se tiče psihološke komponente, snagu pronalazi kroz kromatizam. Mediteranske boje, u kombinaciji s mekom formom – često su samo naglašene crtežom, koji odiše neposrednom svježinom – koja je procurila iz domačih interijera. U seriji ‘interijeri’ umjetnica na slici urezuje žljebove, manje ili više duboke, popunjavajuči ih pigmentom i rastopljenim voskom.
Tamo gdje svakodnevni predmeti – pa čak i oni banalni – kao što su telefon, štipalice za rublje, par papuča, televizor ili mašina za pranje rublja, zastor, tepih… predstavlja oazu sigurnosti, koja okružuje pojedinca, suočavajuči ga s neizostavnom predvidljivošču. Tamniji tonaliteti – nijanse sive i crne – oni prate, iznad svega, viziju strogoče perspektive izvana, osvijetljene sporadičnim crvenim mrljama ( svjetla u noči) i bijelim konopčičima koji ocrtavaju profil velikih zgrada, željezničkih stanica, stupova dalekovoda, automobila, pješačkih prijelaza, tračnica..
U tim djelima – od kojih mnogi imaju naslov označen po vremenu – satu – proces rada je drugačiji. Na dnu sive teksture platna vide se elementi konca – konopa imobiliziranog metalnim spajalicama. Ovdje lijevanje voska, osim naznačavanja forme, interpretira ideju pokreta.
Dva svijeta, koji se odvijaju paralelno i u koje Ivana Puljič ulazi na vrhovima prstiju.
Manuela de Leonardis
IGRA VOSKOM
U materijalnom svijetu koji nas okružuje i koji proživljavamo, kreativna intervencija u prostoru, ma kakva ona bila, imanentna je samo i jedino ljudskim jedinkama. Čovjek je od pamtivijeka nastojao ostaviti nekakav trag na ovom našem modrom planetu i ujedno, na svojoj vrsti svojstven način, zabilježiti emocije: strahove, želje, bojazni, htijenja, ugodu i neugodu, dakle, upravo ona najdublja, unutrašnja osjećanja. Činio je to prvotno onim što je uvijek imao uza se: svojim tijelom (gestikulacija), glasom (krik), mimikom (grimasa). Vremenom, razvijajući se i ovladavajući sve više, koliko sobom toliko i okolinom u kojoj je boravio, odgonetavao je postupno nove metode i nova sredstva. RoÄ‘en je govor, sačinjene prve alatke a u trenutku kada je otisnuo svoj dlan na kamenu pećine u kojoj je boravio, počinje njegovo likovno izražavanje, počinje povijest umjetnosti.
U svijetu recentnog likovnog stvaralaštva svoje specifične tragove, na interesantan i prvenstveno nesvakidašnji način ostavlja i Ivana Puljić splićanka koja stvara na potezu između rodnog grada i Rima.
Zašto kažem “nesvakidašnji način”? Prvenstveno radi njenog izbora medija kojim se služi kako bi nam prezentirala svoje intimne umjetničke vizije. Poodavno već naviknuti na standardne materijale od olovke, pastela, preko tuševa u boji, akvarela do uljanih i akrilnih boja, pred njenim radovima zastajemo zatečeni jer Ivana svoju poetiku izriče – voskom. Ne voštanim pastelom, već voskom.
Ovaj neugledni i naoko šturi materijal u njezinim rukama postaje svojevrsni zavodljivi i razigrani spektar boja, upravo onakav kakav joj je potreban da prenese svoju poruku.Pronikavši samu srž tog materijala, bez obzira na njegovo prirodno ili industrijsko podrijetlo, umjetnica mu u permanentnom eksperimentu udahnjuje jednu potpuno novu dimenziju čineći ga podesnim, podatnim, rječitim, na nov način i za njezine potrebe upotrebljivim, korisnim medijem. Ivana Puljić je stoprocentno gradsko biće, teško se odvaja od urbanih elemenata. Oni je duboko prožimaju, kao što prožimaju i njezine slike. Ona pjeva lirsku odu megapolisu, arhitekturi, industrijskoj civilizaciji običnih upotrebnih predmeta poput telefona, hladnjaka, perilice, metroa ili lučkih dizalica. Čovjek, sveprisutni krivac, prikriven je, rijetko je u prvom planu. A i kad bojažljivo izroni iz tmurne i po pravilu tamne game sumornog voštanog sfumata, oko njega, iza njega i nad njim se nadvija prijeteća apokaliptična slutnja. Bijeg iz tog nesaznajnog i prijetećeg Ivana pronalazi, a i mi pred njezinim slikama, ponajčešće tek iza prozora i vrata suptilno penetrirajući u intimu interijera. Tu se ona osjeća dobro, spokojno, okružena poznatim bojama, zvukovima, mirisima prepoznatljivih, svakodnevnih predmeta.Ta i takva njezina lirika uvijek je ekspresivno naglašena tek jednim, koloristički snažnim detaljem, koji nas, zaokupivši nam u prvom trenutku svu pozornost, postupno raskriljuje tanane horizonte mašte i neminovno nas uvodi u sferu opuštanja, smirenja i razumijevanja.
Pavle Kaunitz
VREMENSKO TROJSTVO
Vrijeme u kojem živimo: suvremeno, moderno, sofisticirano, ne možemo promatrati bez pogleda u prošlost i budućnost.
Sve je povezano, pa tako i vrijeme koje itekako utječe i na umjetničko djelo.
Čudo nastanka umjetničkog djela najviše je i povezano s trojstvom vremena ili njegovom trostrukom slojevitošću što znači da svaki autor mora naučiti iz prošlosti, biti i djelovati u sadašnjosti, a nadati se i željeti budućnost. A svako je Trojstvo zagonetno i intrigantno, a posebno ono najsvjetlije koje nas hrabri i vodi u teškim trenucima!
Često nas umjetnička ostvarenja vraćaju u prošla vremena, ili daju naslutiti buduća: katkad vjerujemo da će biti ljepša, a katkad ne. U svakom slučaju osim estetskog doživljaja navode nas i na razmišljanje!
Ivana se uglavnom obraća današnjem promatraču stvarajući radove na kojima prevladaju suvremeni motivi, motivi koji je okruzuju, tehnološke ili graditeljske teme. Ali, gdjegod ćemo vidjeti starinske zavjese nad prozorom, romantično modro nebo osuto zvjezdama, ili stare pločice na zidu, rimske ili splitske, svejedno. Premda su to detalji, svjedoče o povezanosti vremena i prostora, a i o našoj teznji prema Vječnosti.
Obrazovanjem koje je stekla u Italiji – koljevci umjetnosti i dalmatinskim korijenima vezanim za Mediteran, Ivana je predodreÄ‘ena znalački izabrati boje i kolorit sljedeći temu koju u tom trenutku predstavlja. Suvremene zgrade gdjegod izgledaju kao jarboli, a robne kuće kao arene što u temeljima danas one i jesu – šarene bizarnosti i potrošačkog društva.
Trendovski interijeri nagriženi su detaljima koji potvrÄ‘uju brzinu svakodnevnice, što autorica na posebno senzibilan način pokazuje.
Suptilan je i zaista poseban i kolorit voska, koji upotrebljava za sliku, koristeći za pozadinu samo jednu boju iznijnsiranu do savršenstva.
Glavni motiv, uobličen je linijom koja naglašava prisutnost interijera, sa detaljima, odgovarajućeg kolorita koji potvrÄ‘uju njezino poznavanje raznih slikarskih stilova i kanona i koji naglasavaju autoričinu originalnost, izborom teme, boja i akcentiranih detalja.
Ivana Kokić
PORTRETI
Nadarena mlada slikarica Ivana Puljić, već samim izborom slikarske tehnike, ukazuje na produbljen, istraživački odnos u likovnoj umjetnosti, a u centru sadržaja njene slike u enkaustici posreduju autoričin kritički pogled na moderni urbani život s gubljenjem povezanosti čovjeka s prirodom i otuđenosti od sebe samog na jednoj, te isfrustriranosti i površnosti života na drugi strani.
Enkaustika, koju je slikarica upotrijebila za svoje najnovije radove, je tehnički postupak slikanja pomoću voska. Smrvljene boje pomiješa s ugrijanim i rastopljenim voskom i u tekućem stanju ih nanosi na drvenu ploču koja vosak i boju djelomično upije. Kad se boja stvrdne, slika očuva trajni sjaj, tonsku snagu i otpornost prema vlazi, ali ne i prema vrućini. Za nanošenje s voskom pomiješanih boja se koristi kistom i ugrijanom bakrenom pločicom. Enkaustiku su kao jedan od načina slikanja upotrebljavali stari Egipćani, najkasnije već u 5. stoljeću prije naše ere. Sama tehnika je bila poznata i u vrijeme antike od 4. stoljeća prije naše ere do početka nove ere. Preko helenističkog slikarstva je enkaustika prešla u rimsko slikarstvo gdje je nalazimo sve do 4. stoljeća. Grci su enkaustiku najprije upotrebljavali za ukrašavanje brodova i dijelova zgrada, od 5. stoljeća prije nove ere također i u zidnom slikarstvu. Za zapadnoevropsku umjetnost su posebno važni portreti na drvenim pločama, koju su bili nađeni na sarkofazima s mumijama u El Fayumu u Egiptu i spadaju u vrijeme između 1. i 4. stoljeća naše ere.
Da li je Ivana Puljić posegnula za starom slikarskom tehnikom svjesno ili intuitivno?
Vjerojatno je pri tome važnu ulogu igrao istraživački, posebnostima naklonjen duh slikarice. Njeni portreti u osnovi su ekspresivno snažni, osjetilni, oblikovani bojnom osnovom, odlična karakterizacija mladih, njihovih ovisnosti, očaja i otuđenosti od samih sebe, odvojenosti. Slike njenjih pop ikona otkrivaju „šupljost“ prikazanih, lica nekad djeluju kao maska ili lik koji uistinu nosi masku. Slike Ivane Puljić, iako često jarkih boja, su bogate i u nijansiranju tih istih boja, slikarica je domišljata u preplitanju crta i površina, s čime povećava likovno bogatstvo, ilustracija i s apstraktnim nanosima boja na pozadine slika ili s rezanjem figura u slikama, povećava napetost. Za nanošenje boja autorica jednako vješto koristi bakrenu pločicu ili kist i još s drugačijim potezima strukturira slikarsku površinu.
Neveseli, često i mračni podtonovi enkaustike Ivane Puljić, podsjeća nas na slovensku ilustratoricu Alenku Sottler, koja je za ilustracije pjesama Nika Grafenauera u knjižici „Slovenski pjesnici o prolaznosti“ (Mladinska knjiga, 1999) upotrijebila vosak i čađu za predstavljanje što uvjerljivijega osjećaja ljudske prolaznosti.
Za doživljavanje suvremenog urbanog svijeta i razmišljanja o životu uopće, slikarica koristi jednu od najstarijih slikarskih tehnika i uz to je još likovno usavršava. Usprkos svojoj mladosti, hoće i može pogledati u tamne strane suvremenog društva i možda upravo u toj kontradiktornosti leži povod da svoje viđenje današnjeg vremena predstavlja u prastarom, zaboravljenom načinu slikanja.
Maruša Avgustin
BATIK SLIKA SA POETSKIM IZRAŽAJEM
Slikarstvo, crtež, pismo, ova tri elementa pripisuju se jednoj ekspresivnoj antičkoj tehnici: batik. Najstariji batici nađeni su u starom Egiptu i u Perziji oko V st. Mnogo ranije u Kini i Japanu batik se koristio za dekoriranje odjevnih predmeta rađenih u svili, lanu i pamuku.
Batik nastaje nanošenjem voska na platno i uranjanjem svih dijelova platna u boju. Postupak je sličan grafičkoj tehnici – u negativu. Ovaj način slikanja počinje se koristiti u Evropi od XVII st., i to zahvaljujući Holanđanima. U prvom momentu ovom načinu slikanja ne daje se neki poseban značaj jer slike izgledaju vrlo egzotično, ali na svjetskoj izložbi u Amsterdamu platna u batiku dostižu veliki uspjeh i tek tada mnogi umjetnici ozbiljno prilaze ovoj tehnici. U Holandiji se rađa velik interes za batik, u toj mjeri da se osnivaju, danas, vrlo cijenjene dizajnerske škole.
Batik možemo nazvati novim umjetnickim izražajem?
Rekao bih da da. čak i u U.S.A., zemlji koja je spremna prihvatiti nove umjetničke pravce, jedan veliki arhitekt, holandskog porijekla Pieter Mayer, otvorio je svoj studio za dekoraciju u tehnici batik u centru New Yorka.
I tako mlada umjetnica Ivana Puljić posvetila se slikarskom istraživanju u ovoj tehnici, znajući da se u povijesti umjetnosti ova izražajna tehnika nije u potpunosti iskoristila. Siguran sam da je ova izložba rezultat znanja i neumornog traženja sa kojim se susreće umjetnica Ivana Puljić.
Plava, modra i ljubičasta, boje su koje prevladavaju u njezinim slikama, to su poetska pisma i note koje svira na platnu. Ne znam da li ove zanimljive slike imaju dekorativnu funkciju, vjerujem da nemaju, u biti, mislim da su se kompletno odvojile od svog prvobitnog značenja. Umjetnica Ivana Puljić im je dala jedno potpunije značenje: ne biti dio nečega, već svijetliti vlastitim svjetlom.
Motivi njezinih slika neće nikada biti dekorativni jer su puni misterioznosti, jakih utisaka, ukratko rečeno životnih scena.
Prof. Italo Scelza Palumbo